Sedim na balkonu oskudnog stančića blizu obale. Unutra me danas sve nekako guši, a i iznutra, samo na otvorenom osećam da mogu da dišem. A i napolju miriše na more i oprane čaršave, pa prosto vuče da izađeš.
Na kolenima mi je sveska, u ruci olovka, a u glavi prava pometnja. Četiri godine sam maštala da dođem ovde i pišem knjigu. Baš u ovako nekom stanu, baš na ovom ostrvu. I baš ovako, olovkom na papir, pre nego što prekucam reči. Verovala sam kako je baš to ono što mi treba, što fali mom životu. I evo, pre nekoliko dana sam došla, smestila se, raskomotila – i sve mogu da radim osim da pišem. Ne mogu da usmerim misli u pravcu koji se meni dopada. Kud god ja probala da pobegnem od sebe, iste misli me uvek stignu i pronađu. I uvek se kreću kuda njima odgovara.