Provaliti život

Sedim na balkonu oskudnog stančića blizu obale. Unutra me danas sve nekako guši, a i iznutra, samo na otvorenom osećam da mogu da dišem. A i napolju miriše na more i oprane čaršave, pa prosto vuče da izađeš.

Na kolenima mi je sveska, u ruci olovka, a u glavi prava pometnja. Četiri godine sam maštala da dođem ovde i pišem knjigu. Baš u ovako nekom stanu, baš na ovom ostrvu. I baš ovako, olovkom na papir, pre nego što prekucam reči. Verovala sam kako je baš to ono što mi treba, što fali mom životu. I evo, pre nekoliko dana sam došla, smestila se, raskomotila – i sve mogu da radim osim da pišem. Ne mogu da usmerim misli u pravcu koji se meni dopada. Kud god ja probala da pobegnem od sebe, iste misli me uvek stignu i pronađu. I uvek se kreću kuda njima odgovara.

Continue reading “Provaliti život”

You’ll come and get me in my sleep

Pre godinu dana u ovo vreme bili smo u Zagrebu kod Miloša i Davora. Danas, godinu dana kasnije, u posetu nam dolazi Davor. To je prvi put da ćemo se videti od kako se Miloš ubio. I pomalo je napeto.

Nas dvoje sedimo u stanu i čekamo ga. U pola smo neke priče kad zazvoni zvono na vratima. Ja ustajem, otvaram – a njih dvojica stoje pred vratima. Obojica! Sa osmehom na licima iz kog prosto vrišti “Iznenađenjeee!”

Continue reading “You’ll come and get me in my sleep”

Devojka u gradu

Ušla sam u autobus, u nameri da obavim što imam po gradu, a potom odem kod momka u stan i tamo provedem ostatak večeri. Mrak je već pao, napolju zima ujeda, ali u autobusu osećam kako mi se kapljice znoja slivaju niz leđa. Gužva je ogromna, ljudi mi smetaju i jedva čekam da izađem.

Ugledam trg kroz prozor autobusa. Ogroman, osvetljen trg. Podseća me na Trg heroja u Budimpešti, i na ogromne trgove u ogromnim gradovima u kojima nikada nisam bila. Sve je ogromno, a ja se gušim u ovo malo prostora dok se tiskam u masi neokupanih putnika.

Ne mogu da se iskobeljam na vreme, i promašujem stanicu. Sranje! Znam da ne treba da se nerviram oko toga, pogotovo jer volim da šetam. Ali ima dana kada me sve nervira. Preznojila sam se, a zima je, u žurbi sam, sama sam i mrak je. Nije mi do šetanja. Želim kući.

Continue reading “Devojka u gradu”

Nema odgovora

Češlja dugu smeđu kosu koja miriše na šampon od kokosa. Stavlja na leđa stari ranac, razdrndan od svih putovanja, koncerata i festivala, i trči na železničku stanicu. Ulazi u voz u poslednjem trenutku, smešta se, i voz počinje da juri neobično brzo za srpske pruge.
Najednom, voz je dovozi direktno u veliku arenu, gde koncert The Cure samo što nije počeo. Tamo je čeka i njen momak.
Tucaju se u kabini toaleta, nakon čega ne može više da navuče čarape tako da izgledaju lepo uz suknju, i umire od smeha samoj sebi.
Skida čarape, ostavlja ih u kabini, i zajedno sa momkom odlazi na koncert.
Čuju se prvi taktovi “Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me”. Zacrveni se, celo telo počne da joj pulsira i steže joj se nešto u grlu. Robert zapeva, a ona istovremeno sa njim napuklim glasom ispušta iste reči i počinje da plače.

Continue reading “Nema odgovora”