Pevam – da ne bih urlala.
Stvaram – da ne bih lomila.
Pišem – da ne bih prepukla.
Volim – da ne bih kopnila.
Smejem se – da ne bih režala
I mirno šetam – da ne bih bežala.
Continue reading “Šetnja”Beleške iz raznih života – mog i tuđeg; stvarnog i izmišljenog
Pevam – da ne bih urlala.
Stvaram – da ne bih lomila.
Pišem – da ne bih prepukla.
Volim – da ne bih kopnila.
Smejem se – da ne bih režala
I mirno šetam – da ne bih bežala.
Continue reading “Šetnja”Rani avgust. Prvi put oči u oči, u njegovom gradu. Vazduh stoji, toplo je i zagušljivo kako ume biti samo na autobuskim stanicama. Na taj zagrljaj smo čekali celu večnost i pustili smo ga da traje isto toliko.
Prvi poljubac na drumu, dok se udaljavamo od smrdljive stanice i teškog gradskog vazduha. U starom autobusu koji čini da svaka rupa na putu deluje dublje i veće nego što jeste. Nisko letnje sunce nam greje kožu dok ga gledam u oči i govorim: „Čoveče, pa mi nećemo imati mesto na kom smo se prvi put poljubili!“ Smejemo se i ponovo ljubimo.
Tiho jutro nakon bučne festivalske noći. Sunce blješti kroz prozor sobe, odbija se o bele zidove, a beli čaršafi mirišu na čisto. Njegova bela koža, i moja nešto tamnija, prepleteni prsti, topao dah. Tiho peva Leonard Cohen sa telefona na natkasni. „You ditch it all to stay alive. A thousand kisses deep…“
Continue reading “Fragmenti sećanja II”Leto je hladna kafa ujutro i još hladnije pivo uveče.
Vlažan, topao večernji vazduh protkan mirisom lipe i orlovih kandži.
Meke kajsije, aromatične maline, breskve koje cure niz bradu i lubenice koje se tope pod jezikom.
Znate već moju baku. Carica nad svim caricama.
Sa njom imam gomilu priča i anegdota, a ovo je jedna od mojih omiljenih. Takođe je i jedna od onih koje su me naučile nečemu važnom: uživanju u sadašnjem trenutku i potpunom prepuštanju istom.
Ako bih morala opisati selidbu jednom rečju, nazvala bih je veoma intenzivnim iskustvom. Selidba zahteva mnogo planiranja, razmišljanja, i organizacije. Izaziva mnogo stresa i oduzima mnogo vremena. Ali sve ovo već znamo, zar ne?
Pri prethodnoj selidbi počela sam da primećujem i neke druge stvari o kojima malo ljudi priča kad se sele. Tada sam i napisala tekst koji je, do ovog trenutka, postojao samo na engleskom. Kako se uskoro selim u šesti stan u poslednjih četiri i po godine, pravo je vreme da tekst prevedem na srpski i na svom jeziku pišem o svim tim neobičnim, iritantnim, ali i radosnim „propratnim efektima“ selidbe.
Continue reading “Sedam neobičnih „propratnih efekata“ selidbe o kojima vam niko nije pričao”
Devojka šeta pored momka. Hvata ga pod ruku, smeška se, i čvrsto se pribija uz njega u silnom naletu ljubavi.
Imam, za sada, četiri tetovaže. Mnogo ljudi koje poznajem ima bar jednu, neki ih imaju više od mene. I svi smo se susretali sa istim pitanjima od kojih nam nekad bude veoma neprijatno.
Lično nemam ništa protiv kad me dobri prijatelji ili porodica ispituju o bilo čemu. Ali avaj, meni bliski ljudi imaju granice i poštovanje, dok ih uglavnom nemaju oni koje slabo poznajem i koji nemaju prava ni potrebe da mi se mešaju u život.
Prema tome, udružila sam se sa svojim istetoviranim drugarima za potrebe ovog teksta. Podsetili su me na ona pitanja koja sam čula, a smetnula s uma, i predložili neka koja su oni više puta čuli, a ja ne. Tako da, evo odgovora na sva neumesna pitanja o tetovažama.
Continue reading “Sve što ste želeli da znate o tetovažama a nije vas ni malo blam da pitate”
Na trotoaru, neko je roze kredom u boji napisao: “Jovane, prati znakove”. Pored natpisa bila je nacrtana strelica koja je pokazivala unapred.