Sve što treba da znaš o meni je
Da su mi stavovi čvrsti koliko i grudi
Srce meko koliko i koža
Misli zamršene koliko i kosa
I duša tužna koliko i oči

Beleške iz raznih života – mog i tuđeg; stvarnog i izmišljenog
Smiri se. Hajde. Prošlo je dva dana.
Obriši te suze. Izduvaj nos.
Umij se hladnom vodom.
Stavi hladne kašike na podočnjake. Možeš ipak i malo korektora.
Istuširaj se.
Očešljaj se. Upleti urednu kiku.
Uljudi se malo.
Continue reading “Niko ne mora da zna”Rani avgust. Prvi put oči u oči, u njegovom gradu. Vazduh stoji, toplo je i zagušljivo kako ume biti samo na autobuskim stanicama. Na taj zagrljaj smo čekali celu večnost i pustili smo ga da traje isto toliko.
Prvi poljubac na drumu, dok se udaljavamo od smrdljive stanice i teškog gradskog vazduha. U starom autobusu koji čini da svaka rupa na putu deluje dublje i veće nego što jeste. Nisko letnje sunce nam greje kožu dok ga gledam u oči i govorim: „Čoveče, pa mi nećemo imati mesto na kom smo se prvi put poljubili!“ Smejemo se i ponovo ljubimo.
Tiho jutro nakon bučne festivalske noći. Sunce blješti kroz prozor sobe, odbija se o bele zidove, a beli čaršafi mirišu na čisto. Njegova bela koža, i moja nešto tamnija, prepleteni prsti, topao dah. Tiho peva Leonard Cohen sa telefona na natkasni. „You ditch it all to stay alive. A thousand kisses deep…“
Continue reading “Fragmenti sećanja II”Ne znam kada smo se tačno upoznali. Znam samo da je bilo toplo, raspust između osnovne i srednje škole: za mene sada već neki drugi život. Sa njegovom rođakom, a mojom drugaricom, ušla sam u njen novi stan. Još uvek je bilo većinom nenamešteno, sećam se samo sivog kasetofona u ćošku i koščate ruke koju mi on pruža da se upoznamo. Slušali smo EKV sa kasete i bilo je kao da se znamo oduvek.
Leto je hladna kafa ujutro i još hladnije pivo uveče.
Vlažan, topao večernji vazduh protkan mirisom lipe i orlovih kandži.
Meke kajsije, aromatične maline, breskve koje cure niz bradu i lubenice koje se tope pod jezikom.
Kao dete, ne mogu reći da sam jedva čekala da odrastem (kao da sam znala šta me čeka). Ali kad sam u tinejdžerskim godinama počela da se protivim roditeljima, nastavnicima i ostatku sveta, u meni se javila želja da se osamostalim. Jedva sam čekala ne toliko da budem odrasla osoba, koliko da budem „svoj čovek“. Žudela sam za tim da budem nezavisna na sve načine koje sam mogla zamisliti, i pre svega – da mi konačno niko ne govori šta da radim.
Znate već moju baku. Carica nad svim caricama.
Sa njom imam gomilu priča i anegdota, a ovo je jedna od mojih omiljenih. Takođe je i jedna od onih koje su me naučile nečemu važnom: uživanju u sadašnjem trenutku i potpunom prepuštanju istom.
Dečače moj, mora da si zbunjen.
Kada si tužan, kažu ti: „Prestani da plačeš kao neka devojčica!“
Kada se na nešto požališ, kažu ti da ne kukaš kao devojčica.
Kad od nekog sklanjaš pogled ili se sklanjaš ceo, pitaju te: „Što se stidiš kao neka devojčica?“
A ako se pak s nekim mnogo grliš, nazovu te mazom. “Kao da si devojčica”, podrugljivo kažu.
Čemu te to uče?
Ako bih morala opisati selidbu jednom rečju, nazvala bih je veoma intenzivnim iskustvom. Selidba zahteva mnogo planiranja, razmišljanja, i organizacije. Izaziva mnogo stresa i oduzima mnogo vremena. Ali sve ovo već znamo, zar ne?
Pri prethodnoj selidbi počela sam da primećujem i neke druge stvari o kojima malo ljudi priča kad se sele. Tada sam i napisala tekst koji je, do ovog trenutka, postojao samo na engleskom. Kako se uskoro selim u šesti stan u poslednjih četiri i po godine, pravo je vreme da tekst prevedem na srpski i na svom jeziku pišem o svim tim neobičnim, iritantnim, ali i radosnim „propratnim efektima“ selidbe.
Continue reading “Sedam neobičnih „propratnih efekata“ selidbe o kojima vam niko nije pričao”
Ti znaš
Da se ujutro dugo budim
Da su mi ruke hladne i kad mi nije zima
I da kafu pijem prebrzo, a da pre nje jedem