Sve što treba da znaš o meni je
Da su mi stavovi čvrsti koliko i grudi
Srce meko koliko i koža
Misli zamršene koliko i kosa
I duša tužna koliko i oči

Beleške iz raznih života – mog i tuđeg; stvarnog i izmišljenog
Smiri se. Hajde. Prošlo je dva dana.
Obriši te suze. Izduvaj nos.
Umij se hladnom vodom.
Stavi hladne kašike na podočnjake. Možeš ipak i malo korektora.
Istuširaj se.
Očešljaj se. Upleti urednu kiku.
Uljudi se malo.
Continue reading “Niko ne mora da zna”Rani avgust. Prvi put oči u oči, u njegovom gradu. Vazduh stoji, toplo je i zagušljivo kako ume biti samo na autobuskim stanicama. Na taj zagrljaj smo čekali celu večnost i pustili smo ga da traje isto toliko.
Prvi poljubac na drumu, dok se udaljavamo od smrdljive stanice i teškog gradskog vazduha. U starom autobusu koji čini da svaka rupa na putu deluje dublje i veće nego što jeste. Nisko letnje sunce nam greje kožu dok ga gledam u oči i govorim: „Čoveče, pa mi nećemo imati mesto na kom smo se prvi put poljubili!“ Smejemo se i ponovo ljubimo.
Tiho jutro nakon bučne festivalske noći. Sunce blješti kroz prozor sobe, odbija se o bele zidove, a beli čaršafi mirišu na čisto. Njegova bela koža, i moja nešto tamnija, prepleteni prsti, topao dah. Tiho peva Leonard Cohen sa telefona na natkasni. „You ditch it all to stay alive. A thousand kisses deep…“
Continue reading “Fragmenti sećanja II”Leto je hladna kafa ujutro i još hladnije pivo uveče.
Vlažan, topao večernji vazduh protkan mirisom lipe i orlovih kandži.
Meke kajsije, aromatične maline, breskve koje cure niz bradu i lubenice koje se tope pod jezikom.
Na trotoaru, neko je roze kredom u boji napisao: “Jovane, prati znakove”. Pored natpisa bila je nacrtana strelica koja je pokazivala unapred.
„A da obučeš steznik ispod te suknje, da ti malo stisne guzu“? rekoše mi dok sam u tuđoj suknji pokušavala pristojno da se obučem za svečanu priliku. Obukla sam steznik. Žuljao me je i sve me je svrbelo.
„ A što ne nosiš tange? Te obične gaće ti se sve useku, lepše bi ti stajale tange“, rekoše mi dok mi ni kukovi još nisu narasli kako treba. Kupila sam tange. Bile su neudobne, osećala sam se u njima kao da to nisam ja.
„Te pantalone super stoje na ravan stomak“, rekoše mi dok sam sa svojih tada 80 kila isprobavala pantalone u koje sam se zaljubila. Nisam ih kupila.
Kada je objavljena Fade to Black, prva balada Metalike, reakcije su bile burne. Pesma govori o depresiji i želji za samoubistvom, što su 1984. svakako bile škakljive teme. Mada, da se ne lažemo, i dalje su. Mnogi su osudili bend zbog teksta pesme, govoreći kako zagovara samoubistvo. Kružila je čak i urbana legenda kako su se neki klinci ubili baš zbog te pesme. Čak se i ja sećam da je ta priča kružila ranih 2000-ih kada sam bila tinejdžerka i slušala Metaliku. Continue reading “Fade to Black”
Volim sveske. Trenutno ih u stanu imam devet koje koristim, i još bar toliko praznih koje čekaju svoj red.
Imam svesku za crtice i podsetnike šta danas treba obraditi na poslu.
Sveščicu za planiranje vremena kada panično mislim da neću sve stići – a to je skoro uvek. U njoj su i spiskovi za pakovanje i kupovinu koji su maltene uvek isti, ali se bez njih ipak osećam kao da ću nešto zaboraviti.
Članak sam u originalu objavila na DIYPhotography, a ovde je preveden na srpski za potrebe onih koji ne govore engleski. 🙂
Svi smo trenutno u istoj situaciji. Međutim, ne nosimo se svi na isti način sa njom, a i na svakog je uticala drugačije: neko radi kao i obično, neko se prebacio na rad od kuće, a neko neće raditi uopšte dok se pandemija koronavirusa ne završi. Kojoj god grupi pripadali, verujem da ste čuli milion predloga kako ostati kreativan u izolaciji.
Problem s ovim predlozima je što ponekad zvuče kao naređenje. Kao da morate da radite nešto „smisleno“ sve vreme. Čak i u trenutnoj situaciji, osećam kao da nas teraju da učimo, radimo, da budemo produktivni i kreativni. A mnogima od nas nije do toga, bar ne sve vreme.
Ovim člankom želela bih da se osvrnem na te teme. Kao što mi je običaj s ovakvm vrstom tekstova, želela bih da vam pružim podršku i dam pokoji savet. A vama kojima jeste do kreativnosti, htela bih da dam par ideja koje će vam pomoći da stvarate, ali da ne osećate pritisak da to morate.
Continue reading “Samo polako: u redu je ako niste kreativni u izolaciji”
Sedim na balkonu oskudnog stančića blizu obale. Unutra me danas sve nekako guši, a i iznutra, samo na otvorenom osećam da mogu da dišem. A i napolju miriše na more i oprane čaršave, pa prosto vuče da izađeš.
Na kolenima mi je sveska, u ruci olovka, a u glavi prava pometnja. Četiri godine sam maštala da dođem ovde i pišem knjigu. Baš u ovako nekom stanu, baš na ovom ostrvu. I baš ovako, olovkom na papir, pre nego što prekucam reči. Verovala sam kako je baš to ono što mi treba, što fali mom životu. I evo, pre nekoliko dana sam došla, smestila se, raskomotila – i sve mogu da radim osim da pišem. Ne mogu da usmerim misli u pravcu koji se meni dopada. Kud god ja probala da pobegnem od sebe, iste misli me uvek stignu i pronađu. I uvek se kreću kuda njima odgovara.